Francuski povjesničar Georges Duby je svoju znamenitu knjigu s podnaslovom Umjetnost i društvo 980. – 1420. znakovito nazivao - Vrijeme katedrala. Cjelokupnu zapadnu civilizaciju srednjega vijeka tako u metaforičnom i doslovnom smislu zastupa arhitektura, odnosno jedan njen poseban tip – gotičke katedrale. One su se sažimale umjetnička i intelektualna pregnuća, složene društvene odnose i duhovne težnje u cjelinu u kojima je arhitektonski okvir predstavljao najistaknutije kulturno dostignuće, ali i prostor zajedništva i homogenizacije. Arhitektura katedrala u svoj kulturnoj cjelovitosti bila je utjelovljene tadašnje predodžbe o univerzumu, gdje su svi članovi zajednice mogli i osjetilno i racionalno proživjeti kolektivnu predodžbu svijeta i kroz nju se približiti duhovnim horizontima.
Možemo li barem približno opisati današnje vrijeme kroz neki arhitektonski tip? Najbliži ekvivalent katedralama su novi muzeji umjetnosti koji su također mjesta susreta najviših graditeljskih ambicija, umjetničkih radova koji konsenzusom predstavljaju duhovni vrhunac svoje epohe te složenih okolnosti odnosa ekonomske moći i kulturne angažiranosti institucija i pojedinaca, koji omogućuju postojanje ‘javne kulture’. No, univerzalnu sliku svijeta zamijenila je heterogenost. Nakon pobune povijesnih avangardi, pa zatim i dekonstrukcije umjetničkog artefakta, različitost umjetničkih pristupa i izričaja danas je tolika da se oni teško mogu svesti na neku specifičnu žanrovsku odrednicu poput ‘vizualnih umjetnosti’, nego je kulturna proizvodnja koja puni muzeje iskaz kulturne fragmentiranosti suvremenog društva. Muzeji umjetnosti udomljuju radove i događaje koji bi raznim medijima i na vrlo različite načine trebali iskazivati aktualni civilizacijski trenutak, ili pak upućivati na arhetipske fenomene i vrijednosti. Zato i prostorni okvir koji udomljuje suvremenu umjetnosti ne može biti unificiran. Ne postoji arhitektonski kod koji bi zrcalio kolektivnu predodžbu ‘slike svijeta’ zato jer ona ne postoji, kao što niti suvremena umjetnosti nije fiksirana u bilo kakav oblik za koji bi postojao idealni arhitektonski format. Štoviše, uzbudljiva i aktualna umjetnost prvo se rađa u neformalnim i ‘alternativnim’ prostorima da bi je (eventualno) posvojila matica kulture velikih muzeja koji se, ako žele biti relevantni, nastoje prilagođavati novim istraživanjima i novim fenomenima. Iz tog razloga radikalno različite koncepcije i forme muzeja nisu samo posljedica toliko kritizirane želje za posebnošću arhitektonskog oblikovanja kao identitetskog specifikuma ili atrakcije/atraktora za kulturni konzumerizam, nego i činjenice da je arhitektura muzeja u prostornom smislu jednako oslobođena od doslovne utilitarnosti kao i katedrala. Njihove barokne, minimalističke ili druge prostorne zamisli u funkciji su iskustvenog događaja koji ujedinjuje heterogenost umjetničkih radova i pruža posjetiteljima ono što i očekuju od umjetnosti – neku vrstu osjetilnog užitka i posebnosti ‘posvećenog mjesta kulture’ što može zvučati konzervativno iz pozicije progresivno orijentirane umjetničke teorije i kritike, ali je utemeljeno ako se promotri kulturna i duhovna oskudica današnje svakodnevice.
‘Nisam shvatila ni jedan od izložaka, no zgrada je predivna’, reče otmjeno odjevena posjetiteljica MAXXI-ja, Muzeja umjetnosti 21. stoljeća netom otvorenog u Rimu. Redovi od gotovo 300 metara u kojima su strpljivo stajali pripadnici rimskoga kulturnog establišmenta na ulazu prilikom inauguracije muzeja, ali i ‘običnih’ građana dan poslije, govori o velikom kolektivnom uzbuđenju, o želji da se posjeti sigurno utočište kolektivne kulture koju utjelovljuju i arhitektura i umjetnost. Kakva je zgrada Zahe Hadid koja je pobijedila na natječaju još 1998. (dakle, prije zagrebačkog MSU-a) među 273 kandidata? Hadid kaže da je došla u prijelomnom trenutku njenog prelaska iz ‘apstraktne’ u ‘fluidnu’ fazu što pokazuje serija od 12 reljefa-studija na kojima se čita postupna transformaciju prostornog koncepta zgrade od dekonstuirane fraktalne strukture prema dinamičnim i zaobljenim prostornim tokovima, koji se međusobno preklapaju, isprepliću, izmiču i šire prema okolišu. Hadid je u Flaminio, ugodan, no razmjerno bezličan sjeverni predio Rima ušla projektom koji je srušio veći dio postojeće industrijske gradnje i ucijepio novi urbani DNK, veliki otisak moderne kulture u neutralan okoliš. ¶ Tragovi toga fluidnog plastičkog jezika nalaze se nedaleko od MAXXI-ja, u neoklasicističkoj zgradi Nacionalne galerije moderne umjetnosti (Galleria Nazionale d’Arte Moderna) sjeverno od parka Borghese, gdje se u središnjoj prostoriji nakon ulaza nalazi ono najbolje što kolekcija muzeja ima: uz jednoga velikog Klimta tu vise i dva platna Giacoma Balle neobično smirenih kompozicija, gdje se iz pozadine izvijaju i izbijaju zaobljene i mekane plohe čiji tonski prijelazi i preklopi sugeriraju prostornu dubinu. To nije narativni futurizam strojeva i rata, pokušaj da slikarstvo doslovno uključi vremensku komponentu oponašajući film, nego duhovni futurizam oslobođene i vibrantne forme, slika koja se osjeća kao događaj. Balline slike pokazuju fascinantnu sličnost sa skoro stotinu godina kasnijim Hadidinim izgrađenim suprematizmom, ‘odmotanim Guggenheimom’ (onim Wrightovim, naravno), ili pak uprostorenim futurizmom.
Ansambl MAXXI-ja artikuliran je kao niz uzgibanih poteza-traka koje formiraju linearne protočne prostore, koji su međusobno povezani u kompleksni organizam. Zgradi se pristupa iz prostranog dvorišta ispod betonskih zavijutaka koji izlaze iz zgrade i lebde iznad ulaza u foaje. Foaje se proteže po punoj visini zgrade, a kroz njega je razvedena trodimenzionalna mreža stubišta i pasarela, koja poput krvožilnog sustava stvara uzbudljivu trodimenzionalnu koreografiju kretanja. Taj se sklop spaja na galerije koje slijede različite prostorne smjerove, koji se postupno uspinju, spuštaju, zaokreću za devedeset stupnjeva, da bi se u jednom trenutku ponovno spojile na krvotok u foajeu. Posjetitelj ne luta kroz zgradu, nego ga prostorne trake navode, a tek na mjestima spojeva i račvanja treba donijeti odluku u kojem pravcu nastaviti dalje. Prostori mijenjaju format i oblik od hodnika do većih izložbenih dvorana, no svi se prijelazi doživljavaju postupno i mekano, bez drastičnih lomova. Prostori nisu preveliki, a pojedini segmenti interijera čak imaju sasvim intiman karakter više orijentiran prema javnom prostoru dvorišta. Tjelesni doživljaj kretanja je snažno naglašen zbog zakošenih podova i zidova, susreta sa stubištima, osjećaja da prostori odista stimuliraju protočnu energiju. Određeno razočaranje je mjesto koje bi trebao biti klimaks: najviša točka, koja je završetak svih putova i kraj galerije sa zakošenim podom, zaključena je kao veliko okno koje gleda na nezanimljivo susjedstvo. Posjetitelj se donekle tupo sudara sa staklenom stijenom koja je veći dio dana zasjenjena zastorima i mora se jednostavno vratiti natrag istim pravcem.
S obzirom da je tijelo zgrade posloženo kao niz susljednih traka naslaganih jedna preko drugih, većina prostora je fino zenitalno osvijetljena. Suprotno elementarnoj konstruktivnoj logici, a u korist fantastičnoga prostornog doživljaja, uzduž traka su longitudinalno postavljene izuzetno vitke i visoke grede koje nose stakleni pokrov i pokretne lamele pomoću kojih se prostor može zatamniti, a koje služe i kao zaštita od direktnog ulaska svjetla. Oblikovanje je minimalističko, a detalji su vizualno vrlo jednostavni, ali i besprijekorni – sivi epoksidni podovi, precizno izvedeni nežbukani beton, crna stubišta s gazištima od čeličnih rešetki (po kojima je vrlo teško hodati u potpeticama). Zamjerka se može uputiti rasvjeti ugrađenoj u podglede stubišta i pasarela, koja je oblikovana u vidu kontinuiranih translucentnih poteza, čime je naglašena formalna fluidnost, ali su previše ujednačeni i nedostaje im finoće. Također, odnosi unutarnjeg i vanjskog prostora nisu na svim mjestima jednako uspješno riješeni. Dok je pogled iz isturenih lebdećih hodnika prema dvorištu i procjepima unutar tijela zgrade uzbudljiv, pojedini prostori, naročito pojedine prizemne galerije su sasvim zatvorene i djeluju kao slijepi, nedovoljno artikulirani prostori koji ne uspijevaju održati tenziju dramaturgije cijele zgrade.
Volumen zgrade položen je i obmotan oko segmenta bivše industrijske zgrade, koja je zadržana kao kulisa i memorija na prijašnje stanje. Iako je sačuvan samo manji dio, nova gradnja profitira iz suodnosa sa starom gradnjom. Dok je ulazna sekvenca volumetrijski uzbudljivo razvedena i pokazuje događanja u unutrašnjosti, bočne i stražnja strana djeluju kao goleme, elegantno zaobljene betonske mase koje su potpuno zatvorene i inertne prema okolišu. Treba napomenuti da kompleks nije završen i da bi daljnji razvoj projekta formirao međuprostore koji bi stvorili bogatije građevno tkivo. Projekt pokazuje autentičnu i uvjerljivu projektantsku metodu kombiniranja generativnoga, procesualnog dizajna koji je putem slijeda iteracija postupno formirao tkivo zgrade i usavršavanja prostora dotjerivanjem pojedinih sklopova i sekvenci. Tako je u genezi zgrade povezan algoritamski proces i njegova autorska kontrola što su postupci već poznati iz, primjerice, programirane umjetnosti, ali su oni znatno teže ostvarivi kada je u pitanju kompleksni prostorni organizam. Također, principi pulsirajućeg prostora i geometrije višeg reda te matematike infinitezimalnog računa blizak je baroku, a barok je Rim.
Prema kustoskoj koncepciji Muzej nema stalni postav, nego se on mijenja, a inzistira se na jednakovrijednosti arhitekture i dizajna što je internacionalna novina. Fenomen izjednačavanja arhitektonskog i likovnog Bijenala u Veneciji tako će u MAXXI-ju doživjeti oficijelni amalgam koji je predstavljen već prilikom inauguracije, gdje su posebno naručene instalacije znamenitih eksperimentalno orijentiranih arhitekata poput Lacaton-Vassala, R&Sie(n), Teddija Cruza i drugih, kombinirana s ostalim, uglavnom nezanimljivim izložbama koje su smještene u zasebne segmente, ali se na pojedinim mjestima i međusobno preklapaju. Heterogenost pristupa prisutna je i u arhitektonskoj izložbi kustosa Pippa Ciorre. Dok su Rintala-Eggerton arhitekti u dvorištu ispred zgrade postavili sasvim arhitektonični dvoetažni bivak s atrijem u duhu nastanjivih i meditativnih ‘singularnih objekata’ Donalda Judda, Diller i Scofidio su pak instalirali stroj koji postupno brusi zid i porubljuje trag u tijelu zgrade. Helena Paver Njirić se pak predstavila dobro prihvaćenom i suptilnom instalacijom moiré. Rad propituje interaktivne i dinamične načine formiranja prostora koji je u instalaciji artikuliran kao fina koprena stvorena samopulsirajućim vertikalnim nitima preko kojih se prelama i teče svjetlost. Na prvi pogled nije jasno je li nastali prostor prolazan/nastanjiv, jer je teško dokučiti gustoću i propusnost ‘materijala’ od kojeg je satkan. Približavanjem instalaciji otkriva se prolaz kroz ambijent optičko-prostornih distorzija i nestalnosti koje se putem senzora aktiviraju upravo u trenutku stupanja u prostor. Moiré tako djeluje na granici između materijalnog i nematerijalnog, između dinamičkog i fiksnog. Štoviše, Helena Paver Njrić ponudila je viđenje fluidnosti prostora koji je u dijalektičkom odnosu sa Zahinim muzejom. Dok je kod Zahe riječ o konfiguraciji s čvrstim granicama i fluidnim, formalnim prostornim tokovima koji se šire izvan vidnog polja i najbolje doživljavaju kretanjem, Paver Njirić osmislila je omeđen prostorni okvir čije same granice pulsiraju i nude promjenjiv, nehijerarhijski prostorni doživljaj samim boravkom na jednom mjestu. Time je apstraktni fenomen ‘praznog’ prostora učinjen vidljivim, punim i konkretnim – a posjetitelj se osjeća uronjenim u izotopni fluid.
Rimu prebogatom povijesnim slojevima nedostajao je odnos prema aktualnom civilizacijskom trenutku, nedostajala mu je nova katedrala. MAXXI, zajedno sa u isto vrijeme otvorenim proširenjem izložbenog prostora MACRO koju je u oblikovno radikalnoj maniri projektirala Odile Decq, upisao se u kartu međunarodne mreže muzejskog hodočašća jedne ere koja je univerzalnu duhovnu sliku svijeta nadomjestila heterogenom kulturom. Muzeji nisu nikada bili posjećeniji, a da pri tome većina moderne umjetnosti uglavnom nije posebno komunikativna – njen emancipacijski potencijal za zajednicu i dalje je ograničen, kao što ni zajednica nije prihvatila činjenicu da je za usvajanje umjetnosti potrebno aktivno investirati i emotivne i intelektualne kapacitete. MAXXI je čisti prostor, u osnovi samodostatan i ‘neprilagođen’ umjetnosti – podovi i zidovi su kosi, svaka izložba i svaki izložak traži novu dogradnju. Doslovna fizička dostupnost i popularizacija kulture ne znači i približavanje umjetnosti i zajednice. Ulogu tog premošćenja danas igra arhitektura muzeja koja postaje najeksponiranije kulturno dostignuće aktualnog trenutka, barem jednako važno kao umjetnost. Riječ je o svojevrsnom obratu, koliko god je arhitektura dom umjetnosti, toliko se čini da je još više umjetnosti ispuna arhitekture. To nije arhitektura u duhu radikalnih ili utopijskih zamisli. To nije niti otvorena, efemerna ili kritička arhitektura, nego osjetilna arhitektura u duhu monumentalne tradicije umjetnosti katedrala koja vjerodostojno predstavlja postojeće društvene odnose i dinamike aktualnoga demokratskog društva.